Recite nam najprije u kratko nešto o sebi gospodine Radonjiću.

Rođen sam u Lovćencu 1952 godine u tipičnom vojvođanskom ravničarskom selu. Mjestu u koje su naselili iseljenici iz svih krajeva Crne Gore, preseljavani komunističkim dekretom, kao kolonisti. U tom mjestu sam naučio prva slova, prve dječije vragolije, prve ljubavi itd. Moj otac je tamo došao iz Njeguša kao kolonista zajedno sa mojom bakom, tu je upoznao moju majku, «čevljanku», sa kojom se oženio i tako nastavio lozu Radonjića. Svi moji rođaci, braća su i dan danas u Crnoj Gori, jer se njihovi roditelji a moji stričevi i tetke koji su bačeni kao iz vedra neba, nijesu mogli snaći u toj ravničarskoj preriji koja po zimi hladna, po ljeti puna prašine i sparna, a na proljeće i u jesen puna blata. Možete samo zamisliti te jadne ljude, skupa sa mojim roditeljima, koji su došli iz onoga ljutoga i čistoga crnogorskoga krša kako im je bilo u ona poslijeratna vremena.

Nakon osnovne škole upisao sam «ŠUP», školu učenika u privredi da bih nakon toga otišao u vojsku. Otišao sam u vojsku kao osamnaestogodišnjak, a vratio se kao devetnaestogodišnjak. Otišao kao dijete i vratio se kao dijete. To mi je u daljenjem dijelu života bila velika prednost. Odmah poslije vojske sam se jedno kratko vrijeme zadržao u Subiotici, da bih se nakon toga obreo neko vrijeme u Sloveniji, a zatim se na kraju u svojoj 24 godini nastanio u Zagrebu.
U Zagrebu sam tada upoznao jedno divno stvorenje koje mi je u cijelosti izmijenilo život, svoju sadašnju suprugu Ljiljanu. Odmah nakon toga sam upisao saobraćajni Fakultet, usmjerenja vazdušni i drumski, kojeg završavam u redovnom roku. Tako da sam već sa 28 godina stekao zvanje dipl.ing. vazdušnog i drumskog saobraćaja. Tokom studija sam bio primoran raditi razne poslove, voziti sanitetsko vozilo, autobus, biti noćni čuvar i fizički radnik. Čitavo to vrijeme sam imao moralnu podršku svoje supruge. Po završetku studija nastavio sam sa raznim specijalizacijama i edukacijama u poslu, tako da sam odmah poslije dvije godine stažiranja položio inspektorsko zvanje i počeo sa odgovornim poslom eksperta za saobraćaj. Dakle, od završetka fakulteta do dan danas radim kao «stalni sudski vještak za saobraćaj» sa užom specijalnošću identifikacije materijalnih tragova kao dokaza u krivičnom postupku za saobraćajne delikte.

Slušajući vas iznenadilo me to da ste govor i pismo zadržali pa iako nijeste rođeni u Crnoj Gori, a niti se školovali. Molim vas oćete li mi to malo na jedan način objasnit.

Prvo u Lovćenac su došli kolonisti isključivo iz Crne Gore. Moja baba Mare, moj otac, moji svi komšije i svi Lovćenčani ne znaju drugi jezik osim Crnogorskoga iako su nas u osnovnoj školi učili ekavštinu. Da bude veći lapsus tome, imali smo tada učitelja Crnogorca, koji nam je predavao Srpski jezik. Non-stop sam iz toga jezika imao slabiju ocjenu od drugih predmeta. Učili su nas da se držimo one izreke «piši kako govoriš» i ja sam se toga držao cijelo vrijeme u osmoljetki, u srednjoj i na fakultetu i nikad nijesam imao zbog toga nikakve neugodnosti, osim kod istih tih što su me učili da pišem kako govorim. Kao dijete se dobro sjećam da sam prvi put u Crnu Goru došao sa 7 godina. Nije bilo godine a da me moj pokojni otac nije vodio barem jedanput godišnje da je vidim i da se zbližim s njom. Kad se sjetim samo koliko je moj otac volio Crnu Goru i što je sve radio za nas kako bi smo je mi kao njegova đeca voljeli. Kad se samo toga sjetim prođem mi kroz glavu miso, ne padni pod nikakvu asimilaciju, ti se namaš čaga sramit već ponositi na svoje pretke, na svoje Crnogorstvo, na svoje pismo, na svoj jezik i na crnogorsku kulturu. Vjerujte mi evo pokazat ću Vam đačke knjižice, iz srednje škole i indeks sa fakulteta da mi u svakoj piše da sam po narodnosti Crnogorac, a ne Jugosloven ili da sam neke druge narodnosti. Prema tome, sad vidite što me to cijelo vrijeme držalo i drži da se ne asimiliram nego da se ponosim na to što sam Crnogorac i što isto tako to prenosim na svoju ljubimicu, moju kćer, koja je upitana kad je imala 6 godina od strane jednog velikog književnika iz Crne Gore. Inja što si ti? Ja sam polu Crnogorka a polu Cresanka. Na što se on iz duše i srca nasmijao. Usput, da obavijestim književnika što će mu biti drago, kad se nakon toga upisivala u prvi razred osnovne škole, ista se upisala i deklarirala kao Crnogorka.

Molim Vas gospodine Radonjiću recite nam nešto više o SAVEZU CRNOGORSKIH ASOCOJACIJA, čiji ste vi predsjednik od maja mjeseca ove godine, kada je osnovan, kakav je značaj Saveza i dosadašnja uloga.

Vama je dobro poznato da je SCAE relativno mlada asocijacija koja je kao krovna za Evropu. Inicijativa osnivanja SCAE potekla je još na prvom kongresu crnogorske dijaspore koji se održao u New Yorku 1999 godine. Na kongresu su doneseni zaključci da se u Evropi osnuje crnogorski Savez kao krovna organizacija koja bi imala za cilj da okupi sva dosadašnja crnogorska udruženja i da se nakon toga ujedini u jedinstvenu Asocijaciju koja bi pokrivala sve kontinente širom svijeta. Ove zaključke kongresa sam proslijedio najprije u Njemačkoj, zatim u Francuskoj, Švajcarskoj, Sloveniji, Češkoj i Mađarskoj, gdje su sa oduševljenjem prihvatili. Prvo se počelo sa inicijativnim odborom u Parizu, da bi se nakon toga sazvala osnivačka Skupština u julu mjesecu 2000 godine. Na osnivačkoj skupštini su odmah pristupila udruženja iz Švajcarske sa predsjednikom, ne mogu a da ga ne imenujem, Milenkom Šoljagom velikim humanistom koji je dao jedan od najvećih doprinosa našem Savezu, zatim udruženje iz Njemačke sa njihovim predsjednikom gospodinom Vojislavom Vuksanovićem, zatim u Francuskoj sa princom Nikolom II Petrovićem Njegošem, Češkoj sa predsjednikom Matijaš Zrnom, u Sloveniji sa predsjednikom Čedom Đukanovićem, te savez crnogorskih udruga iz Hrvatske kojeg sam ja zastupao. Kao ujedinjeni u SCAE svi smo skupa učestvovali na drugom kongresu Crnogorske dijaspore, koji se održao na Cetinju. Na ovom drugom kongresu su se pojavili nekakvi posebni ljudi, čiji je zadatak bio da nas slome odmah u početku kako bi ti ljudi pod nečijom dirigentskom palicom zavladali sa nama. Mi smo te ljude odmah izolovali od nas i distancirali se od njihovog djelovanja, te smo nastavili sa daljnjim radom po našem statutu. Nastavili smo sa daljnjim radom, tako što je na Skupštini savez mene imenovao, na daljnjem osnivanju drugih crnogorskih udruženje iz država Evrope, a koje nijesu bile pokrivene, pa smo tako stupili u kontakt sa pojedincima iz Austrije, Holandije, Engleske, Poljske, Cipra, Danske, Švedske i iz Srbije. Iz ovoga je vidljivo da je postignut jedan zavidan rezultat za ovo relativno kratko vrijeme. Za postizanje ovakvog rezultata, je ne bih tu izdvajao nikoga posebno, jer smo svi podjednako podnijeli najveći dio tereta. Mogu reći samo to da nije bilo ovih ljudi tad ne bi bilo niti SCAE, pa niti mene kao njihovog predsjednika.
U početku rada SCAE imao je za cilj sto veće objedinjenje i okupljanje raseljenih građana iz Crne Gore. Nakon toga smo izradili pravilnike i poslovnike sa zadatkom organizacionih odbora, kao što su: za sport, za kulturu, za humanitarnu pomoć, za okupljanje mladih, za odnose s javnošću i dr. tako da je svako od nas moga sebe uključiti u bilo koju sekciju koja bi mu najbolje odgovarala. Mi smo kao SCAE van-stranačka i van-politička organizacija. Međutim, naš rad ne može se zamisliti, a da ta politika nije prisutna sekundarno kroz njega. Naime, kakvu bi smo saradnju imali sa matičnom državom u koliko ne bismo išli kroz pojedine Vladine resore. Na svim našim sastancima koje održavamo svaki put u drugoj državi prisutni su pojedinci iz raznih Ministarstva i Vlade u Crnoj Gori kako bi smo ih detaljnije upoznali sa našim problemima, a oni nas sa opštom političkom klimom u Crnoj Gori. Bez obzira na sve, neposredno moramo našim radom zadirati i u politiku.

Eto ne mogu niti ja izbjeći to pitanje. Kako ste zadovoljni sa saradnjom maticom zemljom do sada i koji su načini po vama da se poboljša međusobno povjerenje, saradnja, komunikacija i sveukupni odnosi?

Na samom početku imali smo jako smiješnu situaciju. Na naše osnivačke skupštine dolazili su pojedinci iz Vlade sa velikom prepotencijom i sa velikim obećanjima. Ja sam te iste ljude upozoravao da se nama ne treba ništa obećavati u koliko to ne mogu ispuniti. Sva sreća da sam bio u pravu. Pojedinci bi došli na naše sastanke i ponašali se kao da bi smo trebali biti srećni što su među nama, a ne objektivno gledajući da bi oni trebali biti sretni što su s nama. Mi raseljenici po Evropi i po svijetu imao sasvim drugačiji stav i gledanje od pojedinih političara iz Crne Gore. Nas je na to prisilila muka da mijenjamo radne navike, ponašanja kako bi smo se uklopili u sredinama u kojim živimo i radimo, dok su jedna velika većina u Crnoj Gori skupa sa političarima ostali na onom istom nivou u kojem su uživali za vrijeme bivše SRJ. Da bi smo mi u dijaspori nešto stekli zato smo se dobrim radom morali dokazivati. Kod nas nema u poslu rodbinske ili prijateljske veze. Drugačije rečeno svaki dan nam se desi po nekoliko stresova. Kad bi samo stali na kratko, konkurencija je toliko jaka pa bi nas u tom slučaju pregazila. Usput rečeno tržište i sama konkurencija su zakon u cjelokupnoj svjetskoj globalizaciji. Od 1990 godine iz Crne Gore se iselilo u svijet neđe oko 50 hiljada visoko stručnog kadra. Izgleda da o tome niko ne vodi računa. Nijesam sklon kritikovanju, ali ovakva politika koja se vodi prema svojim građanima, ne vodi nikuda. Reforme u cijelom sistemu će se kad-tad morati sprovesti ukoliko Crna Gora ima namjeru pristupanja EU. Bez stručnog kadra nema niti približavanja EU, to je moralo biti jasno i prošloj i sadašnjoj vodećoj političkoj garnituri. U tom pogledu saradnja između dijaspore i matične nam države nije pomaknuta niti sa nule. Nešto bolja je saradnja u komuniciranju preko Centra za dijasporu, ali obzirom da taj centar kontroliše sama Vlada Crne Gore centar za dijasporu je bespomoćan. Taj centar ima premalo finansijskih priliva od Vlade pa ne može kao takav ni voditi komunikaciju sa cijelom crnogorskom dijasporom.

Kakva je saradnja SCAE sa drugim organizacijama na drugim kontinettima.

Tu mogu reći da je na zavidnom nivou. Lično ja imam poznanike iz crnogorske dijaspore i po Americi i po Australiji, a vidim u zadnje vrijeme da su nam se oglasili i Crnogorci iz Južne Amerike i to zahvaljujući Vama gosp. Stojoviću što ste nas međusobno povezali vašim projektima. Međusobno imamo izvrsnu saradnju na svim zajedničkim projektima, koju stalno proširujemo. U današnje vrijeme kad je elektronika zavladala cijelim svijetom saradnja je laka i pristupačna . Iskoristio bih ovu priliku da pozdravim sve moje prijatelje iz cijelog svijeta, da ih ne nabrajam, jer se plašim da koga ne izostavim, a vjerujte mi da su sve to krasni i pošteni građani u zemljama u kojima žive.

Kako gledate na političku situaciju obzirom da je složena u ovom pred-referendumskom periodu u Crnoj Gori, na koji način i kako se to reflektuje na iseljenike u Evropi i konkretno na SCAE.

Odmah da vam kažem da mi u Evropi nijesmo zadovoljni sa saradnjom ove političke garniture, i to samo iz razloga što nas ta garnitura ne obavještava objektivno. To je jedan od razloga što smo i mi podijeljeni kad je u pitanju samostalnost Crne Gore. Samoinicijativno van politički je osnovan građanski pokret za nezavisnost Crne Gore, što je za pohvalu. Međutim, imam osjećaj da taj pokret nema podrške od strane političkih stranaka bilo od vodećih ili opozicionih. Volio bih kad bi se u tome pravario. U organizacionom odboru ovog građanskog pokreta se nalaze stvarno čestiti i pošteni ljudi koje ja lično poznajem. Pokretu su ruke vezene, jer isti treba promovisati građanima što je sticanje samostalnosti, a on se time ne bavi jer su mu ruke vezane. Radije su se političari prihvatili te promocije, a dobro Vam je poznato da smo mi u dijaspori van-politički subjekt, pa su ljudi nezadovoljni i podijeljeni u tome. Kad sve ovo analizirate dolazi vam spontano u glavi da ova politička garnitura nema osjećaja za svoju državu. Ne kažem to za sve ali pojedinci iz toga gledaju samo izgleda svoj interes ili ne znaju što čine. Političke strukture moraju znati da je najlakše vratiti Državnost Crnoj Gori, jer to njoj pripada po svim istorijskim i kulturološkim pravima, ali nije lako održati Državnost. Svaka Međunarodno priznata država mora prilagoditi zakone po svjetskim i Evropskim normama da bi funkcionirala i da bi opstala. Nakon međunarodnog priznanja država mora poštivati i sprovoditi sve zakone koje je prilagodila po međunarodnim standardima. Što će biti nadalje kad se vrati samostalnost Crne Gore, a mora se vratiti?
Na to pitanje je za sada teško odgovoriti. Nakon raspada bivše Jugoslavije u svim novonastalim državama bilo je profiterstva i svojih ličnih interesa, upravo radi toga se bojim da samostalnost Crne Gore nekima neće odgovarati. Ovakvi pojedinci su veliki protivnici svega, pa i crnogorskoga, gdje će se morati primjenjivati zakoni. Sve su to trenutno veliki dobrotvori, rodoljubi, patrioti samo kako bi se povezali sa pojedincima gledajući svoj interes kod vladajuće stranke. Takvi ne vole niti sami sebe a kamoli Crnu Goru to treba biti jasno vladajućoj stranci. Mi u dijaspori nemamo pravo da odlučujemo o statusu Crne Gore, mi možemo pojedinačno dosta toga odraditi za pokret nikako za političku garnituru. Kad kažem za pokret tada smatram to kao građanski dio, a ne politički. Građani u Crnoj Gori imaju isključivo pravo da odlučuju o statusu Crne Gore i niko više. Međutim, ne treba zanemariti ni činjenicu da se državnost Crne Gore ne može vratiti bez političkih struktura. Prema tome, smatram da u ovom času trebaju biti svi jedinstveni jer je ovo istorijski trenutak vraćanja državnosti, a da se pri tom ne gleda i da se u potpunosti zanemari ko je sad trenutno na vlasti. Ovo i ovakvo stanje u Crnoj Gori ne obećava ništa dobro. Političari se međusobno prepucavaju pa se nakon toga fale međusobno, „kako mu obrusih u brk ili viđeli što mu rekoh“ itd. umjesto da se svi skupa prihvate zadatka vraćanja samostalnosti i suvereniteta Crnoj Gori. Ne mogu a da ne primijetim da se stanje u političkom smislu mijenja nabolje svaki dan. Primjećujem to upravo na ovim lokalnim izborima. Dakle, glasači su ti koji odlučuju o Crnoj Gori a ne pojedinci kako se to promoviše od strane opozicije. Na kraju mi smo se iz SCAE jasno oglasili, što se tiče referenduma, Venecijanskoj komisiji i čvrsto stojimo na tome da pravo glasanja imaju građani Crne Gore, koji imaju prijavljen boravak , a ne građani crnogorske nacionalnosti u Srbiji. Ovi građani ne mogu glasati na dva mjesta u dvije države ni po kakvim demokratskim načelima i zakonima. Ja lično ne znam niti jedan narod, niti jednu državu sa multietničkim stanovništvom na svijetu, da bi se borio protiv svakoga ko joj želi dobro, posebno mislim na samostalnost, suverenitet i međunarodnu priznatost, osim Crnogoraca. Na kraju bih apelovao na najjaču opozicionu stranku u Crnoj Gori da već jednom prestane sa neprimjernim optužbama i da jednom sjedne za stol, a kad-tad to će morati, kako bi se našao trenutni kompromis koji bi jednom za uvijek zaokružio Državnost i samostalnost Crne Gore. Prema tome, gospodo iz vladajuće stranke i gospodo iz opozicije ako želite dobro Crnogorskom narodu i stanovništvu sjednite kao demokrate i dogovorite se, bit će još izbora, pa ćete imati svi šansu da sprovedete svoje programe za koje smatrate da su najbolji za sve nas i za našu Crnu Goru.

Koji su konkretni planovi SCAE za naredni period.

Znate što mi jesmo mala država, ali nijesmo mali narod. Nas ima svuđe po svijetu od krajnjeg Sjevera pa do Južnog pola, od San Franciska preko Amerike, Evrope, Azije do Australije i Novog Zelanda. Mi smo velika dijaspora u cjelini. Nas ima tri puta više izvan Crne Gore nego što ima Crna Gora stanovnika. Zamislite samo koliko se još nas asimiliralo kroz sva raseljenja koja su pogodila Crnu Goru unazad dvjesta godina. Prema tome, naš konkretan plan je da kroz istoriju, kroz jezik, kroz kulturu i običaje, i dr. sva ta rasuta lica objedinimo tako da se to raseljavanje nikad ne ponovi u budućnosti za nas Crnogorce.
Nadalje, naši planovi su da radimo na, a to nam stoji u statutu, promovisanju Crne Gore u državama u kojim živimo u svim sferama, ekologiji, turizmu, biznisu i dr..
Da gajimo našu kulturu i naše običaje svih naroda koji žive van Crne Gore, a kojima je porijeklom matična zemlja Crna Gora.
Da našim radom i običajem predstavljamo Crnu Goru van nje kao Državu sa velikom istorijskom prošlošću.
Da steknemo međusobno povjerenje, nakon referenduma kod vladajućih ili opozicionih stranaka, kako bi smo se skupa sa Crnom Gorom i sa njezinim građanima integrisali u svijet kao civilizovana Samostalna i nezavisna Država.
Da sa svojim znanjem i iskustvom, te kapitalom, doprinesemo Crnoj Gori, a ne kao do sad kako su nas gledali uz uzrečicu: „ pošaljite vi nama pare, a nemojte slučajno dolazit“
Dakle, mi kao jedan Evropski savez imamo još puno toga u planu za naredni period, normalno ukoliko nam bude pružena ruka saradnje iz Crne Gore.
Na kraju, što se tiče ovog pitanja, još bih dodao da je svaka dijaspora slika i prilika države iz koje potiče i da je ona ujedno najbolji ambasador u državi u kojoj je ta dijaspora promijenila svoje trenutno ili trajno boravište.

gosp. Radonjiću, s obzirom da je nedavno pokrenut «web sute» SCAE, koja bi bila vaša poruka posjetiocima i potencijalnim novim članovima Saveza.

Informatika je krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog vijeka napravila veliku ekspanziju u cijelom svijetu. Da nam je to neko rekao unazad 50 godina nikome ne bismo mogli vjerovati. Ovo je dokaz da čovjek može sve postići ukoliko prati i uaže u razvoj novih tehnoligija. U zadnjih 15 godina u Crnoj Gori su nakon školovanja većinom takvi stručnjaci sebe našli izvan nje, a savremena tehnoliška sredstva su uvezena i sa tim sredstvima nema danas ko upravljati. Ostali su političari, starog kova, koji su istrošeni ili koje je ta tehnologija nespremne presrela u procesima svjetske globalizacije, da se nose s tim problemom, a mladim ljudima ne daju da se iskažu svojom sposobnošću. Dakle, najteže je u svemu ovome promijeniti ljudske navike, a po tome smo mi Crnogorci posebno čuveni.
Ovaj Site je pokrenut od strane Saveza radi više stvari: da bi smo međusobno imali bolju komunikaciju, da nam sve informacije budu dostupne bile one iz Crne Gore ili svijeta, da se na njemu mogu iznijeti sva demokratska razmišljenja svih nas, da se međusobno u cijelom svijetu zbližavamo, da razmjenjujemo elektronskom poštom sva zbivanja od filmova, muzike, reportaža, pa čak i televizijskog programa, da na njemu ima baza podataka od kulturološkog do istorijskog zabilježja o Crnoj Gori, da se preko njega učlanjuju novonastale organizacije iz crnogorske dijaspore, da preko njega imamo sve potrebne podatke zbog kojih bi trebali danima da obilazimo razne resurse ministarstava.
Prema tome, moja poruka bi za dijasporu, što se tiče «web site-a», bila dajte još prijedloga kako bi naša Web stranica bila na zavidnom nivou i kako bi smo preko nje pokazali svima da mi kao raseljenici pratimo svu savremenu tehnologiju bez koje je budućnost nezamisliva.

Na kraju gosp. Radonjiću, imate li slobodnog vremena kako ga iskorištavate, dali imate svoj hobi u privatnom životu i koja bi vam lična želja bila najdraža.

Slobodnog vremena je u zadnje vrijeme sve manje. Na svu sreću imam ga po ljeti dva mjeseca jul i avgust, obzirom na moj biznis kojeg vodim i zimi od pred novogodišnjih praznika do sredine januara. Cijelo svoje slobodno vrijeme provodim sa mojom ćerkicom i mojom gospođom. Lični hobi mi je sportsko letenje, te nautika i krstarenje. Svaki vikend ukoliko mi vremenske prilike dozvole za svoj gušt i rekreaciju se vinem u nebo ili na morskoj pučini.
Što se tiče mojih ličnih želja mogu Vam reći da ih nemam, jer sam sa gledanja socijale sam osrednje. Nemam potrebu za nešto većim standardom, a za sada nemam ni potrebe nikoga moliti za ni za što. Kad me pitate o posebnoj ličnoj želji, na to pitanje ću Vam kratko i jasno odgovoriti: da naš drugi intervju bude u našoj samostalnoj nezavisnoj suverenoj i međunarodno priznatoj državi Crnoj Gori.