Iako bi se za Crnu Goru moglo prilično vjerodostojno i opravdano ustvrditi – (kada bi se išlo proučavati istorijske spise, i određivati bar okviran broj potomaka ljudi koji su se sa teritorija približnog onome koji ona danas obuhvata iselili unatrag petstotinjak godina) – da ima jedno od najbrojnijih iseljeništava* u svijetu; ipak – naša  je

današnja dijaspora (ona koja se ponaša kao crnogorska) jedna od manjih, kako na Balkanu, tako i šire. Taj je paradoks nažalost moguć zbog tragičnih i složenih okolnosti koje su vladale u našoj istoriji. Ono što paradoks čini još nevjerovatnijim jest to; da su kako tada, tako i danas – Crnogorci, ne samo kao narod; već i uopšte - stanovništvo Crne Gore (posebno Sloveni) možda i najhomogenije građanstvo u ovom dijelu Evrope - kako po običajima, tako i po jeziku, i slično. Mislim da ne moram navoditi da je velik dio, i Bošnjaka, i Muslimana, i Hrvata (da Crnogorce i Srbe ne pominjem), porijeklom od crnogorskih bratstava i plemena. Jasno je što to znači. I upravo iz tih razloga, što smo porijeklom većina istovjetni, unatoč nacionalnim i vjerskim podijelama koje su prisutne; valjalo bi biti oprezan u nekim momentima koji se javljaju – kako unutar same Crne Gore, tako i kod dijaspore.

Dakako taj oprez je potreban, ukoliko se želimo održati skupa  - i ovoliko malo, koliko nas ima. Ja se nažalost bojim, da su mnoge pojave kod naših organizacija iz dijaspore usklađene (i to previše «usklađene») s djelovanjem vlasti u Crnoj Gori, tj. «službenom» politikom. Zašto bi to bio problem-probaću se doticati toga postepeno.

žemo nazivati taj jezik svojim vlastitim imenima, ali on je suštinski jedan te isti. Stupidno mi je kad u nekim «proglasima», ili čak novinskim izvještajima (nedavno) čitam stvari tipa: «...I onda su nastavili protestnu šetnju po ulicama, noseći natpise na engleskom jeziku, i službenom jeziku u Crnoj Gori...» Kakve su to idiotarije? Mislim, ja lično najčešće sem «naš» jezik, kažem «crnogorski»; ali svakako bih rađe čuo «srpski» (posebno jer je to službeni naziv), nego maloumne fraze tipa: «službeni jezik u Crnoj Gori». Čuo sam da ljudi svoj jezik zovu raznim imenima – Vizantinci su ga zvali «koine» - što znači «opšti», mi smo ga često nazivali jednostavno «naški»; ali izraz «službeni» je stvarno fenomen. Izgleda da neki ljudi ili grupe, u pokušaju da budu (kao fol) «politički korektni», idu pre-daleko, i mjesto političke korektnosti pokazuju zaista mizerno nisku razinu sposobnosti suvislog i zrelog promišljanja. Bar je to moj stav. Znači, kako onda pomiriti možebitnPrvo, iako se to na neki način i podrazumijeva, ipak bih htio naglasiti očitu činjenicu da - postojanje organizacija jednoga naroda u dijaspori, ne znači nužno i to - da su svi pripadnici tog naroda u dijaspori članovi tih udruženja.Smatram da je opravdano pretpostaviti, da većina Crnogoraca u dijaspori nijesu članovi iseljeničkih udruga u toj istoj dijaspori, a mnogi od njih vjerovatno uopšte niti nemaju kontakta sa osobama iz tih udruženja - ili imaju, ali ne u okviru istih udruženja, već eventualno – privatno. Obzirom na to, a dijelom te zaključke izvodim i iz vlastitih spoznaja «sa terena» (kako bi se reklo), smatram da bi djelovanje organizacija naše dijaspore trebalo od samih početaka biti tako definisano, da bude svakome jasno, da se ne pokušava ostaviti dojam da izvjesne udruge zastupaju svu crnogorsku emigraciju u određenoj zemlji, ili na određenom kontinentu – ukoliko zaista ne okupljaju sve i jednoga pripadnika, ili bar veliku većinu pripadnika našeg iseljeništva – a to je zaista rijetko slučaj. Prosto bi trebalo imati na umu, a i istaknuti (bar povremeno) – tako da i drugi to znaju - da recimo djelovanje i istupanje naših emigrantskih udruga iz neke evropske zemlje, ne znači automatski istupanje svih naših emigranata iz te zemlje, u smjeru u kojem istupaju te udruge.

* Potomci ljudi (posebno tzv. Vlaha) koji su iseljavali s teritorija današnje Crne Gore tokom  

   turskih provala - bilo ka današnjoj Hrvatskoj i Bosni, a kasnije (posebno od kraja 17. vijeka) i       

   Srbiji; pa onda i van Balkana - danas zasigurno broje više miliona (u samoj Srbiji žive bar tri

   današnje Crne Gore) individua. Malo se koja zemlja može «pohvaliti» da njeno iseljenjištvo broji bar 7   

   do 8 puta više ljudi, negoli ih je u samoj matici zemlji.

To je bitno, kako i za same udruge - prosto da se prećerano ne «osokole» i ne umisle kako imaju neki monopol na predstavljanje dijaspore - tako i za širu javnost, da bude upoznata s nekim elementarnim činjenicama. Moglo bi se raspravljati o tome da veliki dio drugih dijaspora, odnosno njihovih organizacija, radi isto - to jest da se i ne trudi napraviti distinkciju između sebe i cijelokupnog iseljeništva; ali to nam i ne služi kao neki argument. Iako mi je jasno da ponekad istupi izvjesnih udruga mogu ostaviti jak dojam, posebno kad te udruge «prodaju maglu» kako su one ekskluzivni zastupnici nekog naroda, ili kako masovno okupljaju iseljeništvo nekog naroda – no u stvarnosti je to rijetko tako. Takođe je jasno da je percepcija tu vrlo važna. Ipak živimo u svijetu marketinga, đe je prodavanje te iste magle vrlo unosan posao.

Ali, možda zbog svojih staromodnih shvatanja, lično vjerujem da treba reći ono što jest. I da se tako treba i ponašati. Nemam namjeru navoditi sve moguće primjere iz kojih se viđelo koliko ponekad može biti loše, ako se pojedinac ili grupa pri svom istupu, bar donekle ne ograde od cjeline kojoj pripadaju. Ljudi su skloni generalizaciji, a to čini velike probleme. Dovoljno je pogledati globalno stanje na relaciji: zapad (tzv. hrišćanski svijet) – islamski svijet; da bi se uočilo kuda nas generalizovanje može odvesti. Na nekoj lokalnijoj razini, situacije je načelno ista. Zato često treba reagovati diplomatski. Jer emigrantske si udruge, posebno kad se radi o ionako malobrojnom narodu kakav je naš, ne mogu dopustiti da zastupaju isključivo ljude određenih («odabranih») shvatanja – jer to još dodatno sužava polje našeg djelovanja. A ono ionako nije pre široko, bar ne zasad - dok se neke situacije u otadžbini ne raščiste.

Počeo bih od primjera imenovanja jezika. Nemam namjeru iznositi sve svoje lične stavove, jer bi predugo trajalo. Ne ulazeći dublje u pitanje lingvističke klasifikacije «zapadno balkanskih» slovenskih jezika, postavlja se pitanje da li je bolje da naše udruge jezik kojim se koriste nazivaju po svom ličnom shvatanju, ili po nekim okvirima – npr. navođenjem službenoga naziva jezika, kako stoji u zakonima države i naroda o čijoj se emigraciji radi. Lično smatram da je naziv tipa - «maternji», donekle nesrećno riješenje, jer ispada (bar laiku za «crnogorska posla») da svaki narod u Crnoj Gori (lingvistički gledajući) priča svojim «posebnim» jezikom - ili pak, da svaka etnička grupa u Crnoj Gori svoj govor naziva «maternjim»; ili čak da ljudi, najčešće za jezik kojim govore kažu «maternji». To ne smatram realnim. Niti mi je posve shvatljivo da nazivamo u službenim dokumentima jedan te isti (ili gotovo jedan te isti) jezik – sa nekoliko različitih imena. Najčešći je slučaj da ljudi ili daju «etnički» naziv jeziku koji koriste (ne ulazim u to da li je takav pristup «dobar» ili «loš»), ili ga prosto nazivaju «naš» ili «naški» jezik. Mi mo

o različite interese tri ili četiri etničke grupe ljudi, koje pokušavaju djelovati jedinstveno - kao udruženje crnogorske dijaspore? Možda bi najopravdanije (namjerno ne koristim izraz «najbolje») riješenje, bilo upotrebljavati (do daljnjega) naziv jezika koji je unesen u Ustav. Time bi se samo potvrdio legalistički pristup iseljeničkih udruga. A ionako će vjerovatno veliki dio ljudi - i u Crnoj Gori, i u iseljeništvu - koristiti naziv koji je navikao da dosada koristi; bez obzira na to kako prema tom pitanju nastupala službena vlast, ili pak udruge iz dijaspore. Znači neka pojedinci zovu to kako hoće, ali udruge, a i sama država - ne mogu imati deset naziva za službeni jezik – već samo jedan. To je - ako ništa drugo – stvar praktičnosti i pragmatičnosti; iako i mnogočega drugoga.

Naravno, svako po ovom pitanju ima vlastito shvatanje, a zajednički se stavovi društva donose glasovanjem (bar bi trebalo biti tako).

Takođe mi se čini da su mnoge naše udruge u biti - ili nastale zbog, ili je njihovo djelovanje bilo temeljeno na - ideji osamostaljenja i nezavisnosti; tj. nekakve crnogorske emancipacije. Postavlja se pitanje – što ako projekt samostalne Crne Gore propadne i ne dobije prolaz na referendumu u maju mjesecu 2006. godine? Hoće li se ispostaviti da su te udruge ili pojednici bili svojevrsna ad hoc pojava, i hoće li «prohujati s vihorom», ili će opstati? Iako mi je jasno da su mnogi ubijeđeni da će Crna Gora postati nezavisna država, smatram da se ne može dovoljno inzistirati na potrebi da udruge imaju, tj. razviju neki «back up» plan rada i ponašanja - u slučaju da referendum ne završi u skladu sa očekivanjima independista. Treba takođe imati na umu, da ne čine sve Crnogorce svijeta, i svu našu dijasporu - isključivo independisti. Problemi naše dijaspore, ali i domovine Crne Gore ne prestaju osamostaljenjem. Zapravo, mnogi time postaju još očitiji, i alarmantniji. Ne postojanje naših oragnizacija u mnogim zemljama svijeta đe nas ima, a posebno u Arbaniji đe su Crnogorci autohton narod – ništa manje autohton nego Arbanasi u Crnoj Gori - jedan je od problema koji neće nestati, bez obzira kako referendum završi. Vezivanje djejstvovanja organizacija iz dijaspore za državnu ideju, i gotovo isključivo za nju; smanjuje polje djelovanja istih organizacija, posebno u slučaju da ta ideja ne bude ostvarena; da ne govorimo o tome da bi se moglo desiti da nam se – iako u mnogo manjoj mjeri - ponovi «hrvatski sindrom». Naime, nakon forsiranja dijaspore, i raznih «projekata» s njom, predsjednik Tuđman (inače čovjek «uposlen» od te iste hrvatske dijaspore) je otišao s ovoga svijeta, a na vlast su «zasjeli» drugi. I onda je dijaspora pala u posve deseti plan – baš zbog svojih veza sa garniturom koja je izgubila izbore. No za razliku od Tuđmana, koji je bio «dijasporino čedo», nekim bi se elementima naše dijaspore moglo prigovoriti – makar samo zlonamjerno – da su «Milovo čedo». Ja se bojim da naša dijaspora, unatoč dobrim namjerama, nije posve prihvatila ideju nezavisnosti, odnosno postojanja samostalno i nezavisno od vlasti (bilo kojeg ideološkog predznaka), tj. vladajuće garniture (u Crnoj Gori). Iako mi je jasno da su nam organizacije još u povojima, i da nam treba finansijska pomoć - pošto finansijsku nezavisnost teško možemo sami steći - to jest, ako i možemo, trebaće nam dosta vremena. Ali ipak, isplati li se radi novca i možebitne državne potpore ulaziti u svakakve projekte? Mislim da je tu potrebna velika trezvenost i oprez. Pitanje je koliko je posjedujemo.

Primjera radi, reći ću ponešto o Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi.

Iako lično, sa istorijskog aspekta, smatram da je postojala, i u tom smislu – i treba da postoji – ukoliko ima interesa za to (a očito ima); moraju se znati neke granice.  Uvjerenja sam (smatram posve opravdano), da su većina Crnogoraca u Crnoj Gori, pa i dijaspori (naravno, ukoliko su pravoslavni vjernici ) i dalje vjernici Srpske Pravoslavne Crkve. E sad, kako uskladiti djelovanje udruga dijaspore sa tom činjenicom? Iako je u redu izdavati tekstove i radove o CPC-u, i promovisati neke istorijske i političke aspekte važnosti njena postojanja, ili opstojanja; ima li smisla zanemarivati SPC, tj. njene vjernike – time što se to pitanje, da ne kažem - ignoriše? Iako recimo, vjerovatno veliki dio Crnogoraca u Vojvodini trenutno pripada CPC-u; ja prosto odbijam da vjerujem da većina od svih 70-ak hiljada Crnogoraca u Srbiji takođe pripada CPC-u. Biće da je baš obratno. Kako sada to riješiti? Koliko je u redu da «Krastaš» forsira pitanje CPC-a, a pritom slabu pažnju poklanja činjenici da – ne samo da oni kao udruga ne predstavljaju većinu Crnogoraca u Srbiji; već bi možda imali i mnogo veće, i brojnije članstvo, i veću potporu među Crnogorcima unutar same Srbije – kada bi zauzeli realniji stav prema tom pitanju, i kada bi religijske elemente stavili u sekundarni plan? Kada kažem sekundarni plan, ne mislim pritom na to da «sjede skrštenih ruku», i čekaju da ih se asimiluje; već da budu dovoljno realni da shvate, da će forsiranjem isključivo CPC-a, posebno u Srbiji – samo dodatno podijeliti crnogorsku zajednicu u toj državi. (Bar ja taj dojam imam. Iako svakako prihvatam mogućnost da ne poznajem sve dimenzije tog problema.). Tu će neko reći da SPC sam sebe dovoljno «reklamira», a to za nju čini i Srbija; pa zašto bi još i crnogorske udruge imale s tim posla? I mogu razumijeti to pitanje. Ali ne treba zanemariti činjenicu da crnogorske udruge ne mogu dugoročno opstati ako će uporno ignorisati i «umanjavati» činjenicu da SPC postoji, i da je tu – iz prostoga razloga što ionako većina pravoslavnih Crnogoraca «pripada» (sviđalo se to nekome ili ne) tom istom SPC-u, kakav god on bio. A crnogorske je udruge (bilo iz dijaspore – bilo neke druge) apsurdno nazivati «crnogorskim» - bez uvažavanja te većine crnogorskog naroda. Nećemo valjda promovisati diktaturu manjine nad većinom, u 21. vijeku. Ne treba prepuštati «brigu» za pitanje SPC-a, i uloge koju on ima u Crnoj Gori (ali i emigraciji), nikome drugome (pa ni Srbiji) - već treba na tome raditi iz perspektive crnogorskih nacionalnih interesa. Treba dugoročno planirati i osmišljavati pristup toj činjenici. Vjerujem da je najgori izbor - ignorisati da su tu, i okrenuti se samo jednoj od pravoslavnih dimenzija religijskoga usmjerenja Crnogoraca – i to još onoj (CPC-u) koja realno predstavlja znatnu manjinu. Forsiranje obrazovanja, prosvijećivanje, štampanje tekstova i knjiga, organizovanje kulturnih događanja i slično – to su elementarna oruđa i oružja koja mi imamo – a koja ako se upotrebljavaju kritički, i na naučno prihvatljiv način, mogu da «pokopaju» gotovo svaki pokušaj asimilacije – bilo «nacionalnim», bilo «vjerskim» metodama. Jedan od glavnih razloga koji su mi na umu dok zauzimam skeptičan stav prema forsiranju CPC-a – bilo na račun SPC, bilo samo po sebi – a koji ide i mimo činjenice da je većina Crnogoraca pravoslavaca i dalje bliža SPC-u; jeste činjenica da mi živimo u – sviđalo se to nekome ili ne – teokratskom društvu. Još dan danas ljudi po Crnoj Gori, a i Srbiji, pričaju priče (i to veoma «obrazovani» ljudi – što čini sve ovo skupa tragedijom prve klase) o «Srbima i Turcima». I budali je jasno da su to religijske oznake, i nikako drugačije – iako to nažalost još ne shvataju milioni ljudi na Balkanu. Ima li smisla «podgrijavati» vjersku problematiku u sistemu koji sam sebe laže da je demokratija i sekularizam – a zapravo je najtrulija teokratija «upakovana» u «celofan» evropejstva.

Kvazi-evropejstvo sa žitijem Sv. Save, i knjižicama Nikolaja Velimirovića u rukama, nije put u budućnost za nikoga. I ne znam koliko će se - pokušavajući militantno «svetosavlje» istisnuti još vrlo neozbiljnim i labavim «svetopetrovljem» - uspjeti napraviti dobroga; a koliko novih rascijepa među ljudima. Ako se npr. SPC smatra nasilnikom ili činiteljem izvjesnih nepravdi, onda nije pametno riješenje širiti govor netrpeljivosti, i nazivati ju «okupatorskom» od 1918. (što i nije u potpunosti tačno, jer nju je uvelike instrumentalizovala tadašnja Srbija – kao što nažalost čini i danas), već je mnogo produktivnije i inteligentnije toj problematici pristupati umjereno, i te činjenice prezentovati ljudima na jedan ljudski način – bez iste isključivosti za koju se tog drugoga proziva. Lično sam za to, da se nakon vijekova religijskih kompleksa i opterećenja počnemo ponašati kao narod, kao etnička zajednica što i jesmo. Ne kažem da je vjersko u tome suvišno – već da religiju treba staviti u njene okvire; i ne dati joj da divlja. Ali obzirom da sam potpuno uvjeren da su Crnogorci uz eventualno Arbanase, etnički najhomogenija skupina na Balkanu, pa i šire; ne vidim logike da religijsko stavljamo ispred etničkog. (Duhovnost je nešto sasvim drugo od religije – čisto toliko da ne bilo bilo zabuna). Jedan je od načina da se protiv religijske isključivosti borimo, taj da ju zamijenimo – tj. polako pokušamo mijenjati i nadomještati etničkim, i «guranjem» toga etničkoga sve više u prvi plan. Tako se iz religijske grupe postaje narodom u punom smislu te riječi. I ako se neke grupe ne mogu pomiriti s tim da su srednjevjekovni i osmanlijski  principi razmišljanja zastarjeli i prevaziđeni odavno; ne znači da i mi to moramo slijediti. Krajnje je vrijeme da se rezolutno počene forsirati izlazak** iz teokratskih misaonih gabarita – ka onome što nas jedino može održati; a to je etničko - ali i državno jedinstvo. Tu dijaspora, to jest neke od njenih udruga - mogu pomoći. Ali to onda treba i početi raditi ispravno i planski, a ne lutajući stazama koje su «utabane» od izvjesnih političkih akrobata u Crnoj Gori. Zato sam i govorio o tome da malo znače svi napori udruga naše emigracije, ako će na kraju krajeva ona završiti kao ekspozitura bilo koje crnogorske državne vlasti, a posebno današnje, koja se ima malo čime «pohvaliti» – sem idejom o nezavisnosti – koju je takođe (da naša cjelokupna tragedija bude veća) otela od svojih političkih suparnika (liberala); na koje je godinama prije išla drvljem i kamenjem – dok su ovi bili jedini suverenisti, a današnja vlast vjerna Miloševićevska klika. Moje je uvjerenje da, ako se i forsira ideja nezavisnosti od strane naše dijaspore – paralelno s naporima vlasti da do nje dođe – politički svijesni i savijesni ljudi u toj dijaspori, čim dobijemo samostalnost, moraju krenuti u razradu planova o budućnosti Crne Gore, ukoliko to već nijesu počeli. Sve to dakako, treba bar dijelom temeljiti na iskustvima država u kojima dijaspora živi (posebno evropska dijaspora). Velika je šteta, bar će bojim se, tako ispasti - to što će, ako postanemo samostalni, današnja garnitura vlasti dobiti «zahvalnost» velikog dijela izgladnjelog naroda; a time i novi mandat. To bi Crnu Goru vrlo lako moglo «potopiti», jer se ova vlast već pokazala prilično nesposobnom za razumno vođenje države. Dijaspora ne može, i ne smije biti saveznik vlasti, već svoga naroda.Ako se i desi da vlada radi u interesu naroda – super; ali inače, dijaspora mora imati distancu od vladajućih – i radi vlastitog kredibiliteta - ali i radi mogućnosti da dobro sarađuje sa svakom novom garniturom koja dođe na poziciju vlasti. Jer najvažnije je stvarati odanost i privrženost idejama i idealima, a ne ljudima. Inače nailazimo na probleme.

A ja se lično bojim, da najveća iskušenja za crnogorsku dijasporu, tj. njene udruge, tek dolaze. Jer ako ova vlast ostane još 4 godine na čelu države, preduboko će korijenje pustiti i po matici zemlji, i po dijaspori. Tu će biti potrebno donošenje nekih ključnih odluka o smjeru budućega djelovanja od strane dijaspore, u smislu odnosa prema vladajućima u Crnoj Gori - možda čak i prije nego što se tome neko nadao, i to očekivao.

** Jedna od metoda mogla bi biti – naravno kad udruge dijaspore već steknu neku relativnu finansijsku i

      organizacionu sigurnost, ili bar kakvu-takvu stabilnost – organizovanje naučnih skupova i predavanja;

      možda ne samo istoričara i publicista, već i teologa, i psihologa i sociologa religije, antropologa i sl., o

      razvoju religijske misli u Crnoj Gori, tj. na njenom prostoru; te o isprepletenosti različitih vjerskih

      učenja, i na neki način – njihovoj nerazdvojnosti. Možda bi se čak moglo organizovati cijeli niz, tj.

      seriju takvih okupljanja (npr. pod naslovom: «uloga paganskih elemenata u današnjem vjerskom   

      životu naroda Crne Gore»), na kojima bi se probalo ukazati na to koliki je zapravo obim (a on je

      enorman u svakom slučaju) «paganskih» elemenata, i ostataka predhrišćanskih običaja kod naših

      ljudi danas. Prosvjećivanjem – kako dijaspore, tako i naroda u Crnoj Gori (posebno njega) po tom

      pitanju, možda bi se i ''fanatičnost'' nekih grupa, i njihova teološka, tj. kvazi-teološka i kvazi-religijska

      opterećenost mogle bar malo suzbiti; te bismo možda uspjeli izvući od ljudi one umjerenije reakcije i

      stavove - kada bi ih suočili sa činjenicom da je njihova neo-religioznost (nakon svih tih godina

      komunizma) u  velikoj mjeri isforsirana pojava (bez realnijeg pokrića) – jer smo i prije toga          

      komunizma u mnogočemu bili više «pagani» nego hrišćani i muslimani. Naj-eklatantniji primjeri toga

      su ilirski kult zmije, koji je još uvijek prisutan u nekim našim ruralnim sredinama; ali po svemu sudeći

      i kult Sv. Vladimira Dukljanskoga – koji se obilježava na Rumiji, a koji se u biti ne slavi na datum

      njegove smrti, već na posve drugi datum (Trojičin dan) – što u biti uz neke druge okolnosti ukazuje –

      da je kultom Sv. Vladimira u Srednjem vijeku samo zamijenjen (reinterpretatio cristiana) jedan raniji

      ilirski vjerski (možda i vjersko- politički) kult – te ga mi zapravo još uvijek proslavljamo (možda baš

      na taj isti datum na koji su ga i naši davni preci slavili - samo sada pod imenom Sv. Vladimira) –    

      «lažući» sami sebe kako zapravo slavimo «hrišćanskog» sveca.

Jedan od primjera krivog pristupa, tj. pojave odanosti ljudima i grupama; a ne idejama - mogao bi biti i slijedeći. Koliko znam akademik Mijat Šuković - koji je nedavno pisao tekstove, i drži predavanja, tj. skupove po nekim centrima u dijaspori; bavio se  problematikom Ustava Crne Gore iz 1905.; i uopšte crnogorskom državnošću. Možda griješim (iako ne vjerujem), ali nije li taj crnogorski «državotvorac» prvo pisao «pravne» tekstove o tome kako Crnoj Gori nema budućnosti i opstanka van zajednice sa Srbijom? ( Ne znam dajem li pravu literaturu, pošto je bilo davno – Mijat Šuković: "SR Jugoslavija", 1996. strana 33.(?) ).

Što ćemo s tim? Znači imamo ljude koji “izgaraju” od želje da dakažu “pravo” Crne Gore na nezavisnost, a prije 5 ili 10 godina, “dokazivali” su suprotno. E sad, ili im ne valja “dokazni materijal” (pa će biti da su slabi stručnjaci) - što će reći, nama ne trebaju takvi, već pravi stručnjaci - ili se radi o klasičnom političkom prozelitizmu, tj. preobraćeništvu. Takvi nam trebaju još manje. Jasno je meni da smo mi mali i slabo organizovani. Ali ako ćemo s takvim “profesionalcima” koračati u “bolje sjutra”, propadosmo svi. Jer jednom kad se takvi “prikpaju” nekom pokretu ili ideji; onda mogu samo biti nepotreban balast – i nešto što unazađuje pozitivne ideje koje bi trebale biti na prvom mjestu. Sve i da navedeni “naučnik” koristi isključivo valjana argumenta u svojim “pro-crnogorskim” radovima– nije u tome stvar. Stvar je u tome da nemoralu i političkoj poslušnosti nije mjesto u pokretima i idejama ovog tipa – jer one su upravo i jedan od razloga zašto smo izgubili svoju nezavisnost prije nešto manje od 88 godina. Ovo je uobičajena pojava (nažalost), i podsjećame na na masovne prelaske iz KPJ i KPH, u HDZ – u Hrvatskoj; 1990. i 1991. Ako ništa, Hrvati su bar svoju emigraciju sačuvali, koliko-toliko od takvog političkog prostituisanja.

Ali ako mi svojim organizacijama dijaspore dopustimo da postanu “ljetovališta i okupljališta” za takve pojednice ili grupe – ništa neće biti od svega. Neki imaju pred očima pozicije i materijalnu sigurnost dok se bave ovim pitanjima, ja ne. Meni je pred očima onih 270-ak Crnogoraca na Mečkinom kamenu u Makedoniji, kojima unatoč činjenici da su poginuli za tu zemlju 1903. u Ilindenskom ustanku, niko nije do danas digao spomenik – a crnogorska vlast je prezabrinuta kupovanjem novih guma za premijerov auto; dok su neki akademici pre-zaposleni služenjem novih “Gospodara”. Neki dobivaju sredstva za “nauke”, i “promovisanje” ideja po kojima su do jučer pljuvali – za to vrijeme crnogorska đeca po Arbaniji mijenjaju prezimena i imena – da ih komšije ne bi gledale poprijeko, zbog “krivog” identitieta njihovih očeva, majki, i njih samih. Neki u svemu ovome gledaju kako da se snađu, i umanje svoje “životne muke” (koje se svode na prodaju staroga Volva, i kupovinu novog Audija, koji plaća “suverenistički” blok) – dok su meni pred očima tragedije cijelokupnog naroda, ili bar mnogih njegovih grupa, za koje se niko ne brine.

A “borba” za samostalnost savršen je alibi za ovakve mahinacije. I tako je već godinama. Može li onda neko sa mojim shvatanjima da “doprinese” udrugama dijaspore? Pitam se kako, jer bi neki elementarni preduslovi bili da se počne riješavati pitanje političke poslušnosti i plaćeništva. Ti su elementi prisutni kod dijaspore, i treba ih početi odmah riješavati. Dok se s tim ne krene, uvijek će nas kočiti u djelovanju  - i oni koji se samo prilagođavaju novonastaloj situaciji (tzv. “moralne gromade”), i oni koji u tim udruženjima dijaspore predstavljaju ekspozituru vlasti (sadašnje, ili bilo koje druge) – i koji dijasporu koče u samostalnom radu.   

U Zagrebu - Republika Hrvatska, Dne. 12.04.2006.