GULAG POSTMODERNE
Nede napisa jedan pametan coek, da diktatura nije ništa drugo do sirovo nasilje nad voljom svojih podanika, dok bi takozvana demokratija predstavljala nasilje nad njihovim - mislima. No ne treba zaboraviti crkvu (katolicku) i njenu inkviziciju koja je nekoliko vjekova narodu, bez obzira pobozan ili ne, ucerivala stah svojim mucenjima i osudama na smrt „bez prolivanja krvi“, odnosno spaljivanjem na lomaci.
Medutim, katolicka crkva nije vršila duhovno i fizicko nasilje vec je ustanovila školu koja joj je vremenom podarila toliku moc i osvajanje dotada nepoznatih kontinenata i udaljenih zemalja. Njene represivne metode preuzeo je, ne samo nacional-socijalizam vec i takozvani komunizam kome su ove preuzete metode postale takoreci uslov opstanka, no ipak bez konacnog uspjeha kako smo „iz prilozenog“ mogli vidjeti. U svemu tome cudi zašto je ta inkvizitorska represija pogodila baš zemlje pravoslavnog hrišcanstva i djelomicno protestantsku Njemacku? Ukoliko covjek ove istorijske cinjenice protumaci nešto slobodnije nego što je uobicajeno, mogao bi doci do neobicnog zakljucka da su ovim zemljama te metode naturene kao neka vrsta – kratkog kursa – iz inkvizicije kao obaveznog predmeta zivotne škole.
Dovoljno se sjetiti ozloglašenih GULAG-a i Koncentracionih logora, pa da covjeku, mozda ne bude jasno ali mu barem osvjezi crne slutnje i odvrati od „grešnih „misli... Mnozini ce se, danas, oteti uzdah olakšanja zato što su ta zloslutna vremena prošla jednom za svagda, dok ce poznavaoc istorije biti kudikamo oprezniji.
Dovoljno se osvrnuti na zemlje takozvanog bivšeg „Socijalistickog bloka“ da bi covjek shvatio da se promjene ipak ne dogadaju preko noci i da njini tragovi još dugo ostaju u svijesti svakog naroda koji je u svojoj istoriji otrpio strahovladu ovoga sistema i njegovih javnih i tajnih sluzbi. Po cemu se to najbolje moze zakljuciti? Pa, dovoljno je otici na najprometnija mjesta bilo kog grada i vidjeti da su mnogi od podanika bivšeg „Socijalistickog Raja“ njegove „blagodeti“ sigurnosti, ostavši na vjetrometini novouvedenog kapitalizma, nekadašnji represivni GULAG, brzopotezno zamijenili dobrovoljnim „GULAG-om“ u boci vodke, u kojoj stanuje onaj zao duh koga se sjecamo iz istocnjackih prica, jedino što ga ne mozemo tako lako prevariti da bude sluga...
Ovo bi nekome moglo zazvucati pateticno, no njemu ne treba ni ici do bivšeg socijalistickog bloka, kad mu je dovoljno da se osvrne po komšiluku i vidi da i sam zivi na (pustom) ostvvu ovog razudenog arhipelaga. Nekome bi ove nesuvislosti mogle toliko poci na nerve da uzvikne: „E, sad još da pocne prica i o koncentracionim logorima“ pa da ovo baljezganje bude – komplet. Na nesrecu, baš tu i pocinje sva tragedija postmoderne. Prvo da potsjetim da su u svim nedavnim ratovima, posebne „vojne“ formacije predstavljale, izmedu ostalih i polne bolesti. Znamo da je u Prvom Svjetskom ratu „ucestvovao“ sifilis, u Drugom gonoreja (triper!) dok se u Trecem Ratu svjetskog terora odomacio aids, odnosno sida, kao najgora od svih teroristickih formacija i ona u stvari i jeste zamjena (Ersatz) za koncentracione logore Holokausta, jer koga ona dofati jednako mu nema spasa kao i onim rasnim i ideološkim otpadnicima nacional-socijalisticke strahovlade.
Osim ovog opštenarodno rasprostranjenih, postoji i još jedan privatan i posebno otmen GULAG, za sve oni kojima imaju sredstava da sebi rezervišu mjesto na putu u skoro sigurnu propast, a to je sveprisutna – DROGA! Dovoljno se osvrnuti na pošten nacin i vidjeti koliko je, nazalost baš mladog i zgodnog naroda, same sebe osudilo na neizvjesno dugu ili dozivotnu kaznu na ovaj novoorganizovani GULAG, kome je hiljadama godina predhodio onaj sada ponovo ustanovljen u zamljama nekadašnjeg socijalistickog bloka.
Odavno je narod nesigurnost svakog postojanja izrazio onom izrekom da je teško izaci na kraj sa zivotnom neizvjesnošcu kad moraš otvarati jednu rupu da bi onim cepom zacepio drugu. Niko to bolje ne moze znati od – dobrovoljnih? – zatocenika svih navedenih GULAG-a i Koncentracionih logora....
Od Sluzbe do Mafije
U istoriji, kao i u modi, sve se neumitno mijenja da bi u suštini – ostalo isto. Ona cinicna primjedba da se istorija ponavlja od farse do tragedije, jeste samo uzgredna primjedba dezurnih cinika, jer istorija u svom ponavljanju iskazuje jedinstvenu maštovitost i neslucenu kreativnost. Da bi neko stekao uvid u istorijske procese i naslutio njihove trendove, uslov bez koga se ne moze, jeste baš posjedovanje odgovarajuce maštovitosti.
Naprimjer, sluzbena istorija tvrdi da je atentat u Sarajevu bio povod za Prvi Svjetski rat, ne obaziruci se mnogo na nepobitnu cinjenicu da bi do njega svakako došlo, zato što su to zahtijevale tzv. istorijske nuznosti toga vremena. E sad, ukoliko se posluzimo naravoucenijem iz pomenute primjedbe o ponavljanju istorije od tragedije do farse, bez ikakvih jalovih dilema kao povod za potonje Balkanske ratove, mozemo uzeti atentat na mafijaškog Nadvojvodu Ljubu zvanog Zemunac, dok je uloga Gavrila Principa pripala Dejanu (ili kako se zvaše) Vukovicu, zvanom Majmun, a koji se, pocetkom osamdesetih godina prošloga vijeka, dogodio ispred zgrade Okruznog Suda u njemackom gradu Frankfurtu. Nakon toga, kreativnost onih bezlicnih i bezimenih snaga koje stvaraju istoriju, uskoro se pokazala i u veoma uspješnom kreiranju lika novog (neznanog) Junaka Novog Doba, uradjenog prema likovima – oba – ucesnika u ovom uzgrednom? ili narucenom! obracunu.
Istorijska aksiomatika sa pornografijom ima tu slicnost, da uzroke i posljedice drzi na mdjusobno moralno „pristojnoj“ udaljenosti, te zbog toga uzroke ratnih i otalih sukoba tvrdoglavo nalazi medju kojekakvim ideološkim, vjerskim i dr. posljedicama, umjesto da kao uzroke imenuje i prepozna pornografski jasnu ulogu i interese – (anonimnog) Svjetskog Kapitala, koji se na ovoj planeti odvajkada ponaša kao gazda u svome dvorištu. A sad, neka me neko ubijedi da poznaje gazdu, koji pita govedo ili brava, hoce li ga i kada – klati?
Samo naivni mogu da vjeruju, da je ideologija samupravnog socijalizma a ne onaj pravi, s mukom steceni novac, naizgled olako dobijen od tzv. „Trulog Zapada“, bilo baš ono što je SFRJ toliko doba odrzavalo kao toboznju drzavnu zajednicu. Ko iole umije zama´nuti svojom tintarom, neka se sjeti onog samoupravnog novca, banki i njinih zadriglih direktora, pa ce mu odmah biti jasno da je sve skupa bilo; samo jezivo loša kopija vrijednosti koje imaju stvarno pokrice. Medjutim, cinjenica da poslije tzv. „hladnog rata“, cijelim prostorom nekadašnjeg socijalistickog bloka, neprikosnoveno vlada bezlicna institucija lakonski nazvana – mafijom - neodoljivo namece pomisao da se radi o prirucnom pojmu stvorenom za jednokratnu upotrebu.
Ko god je odrastao u „polojnoj“ SFRJ, zna da je za njen opstanak najvaznija, bila i ostala – sluzba - ma kako se ona zvala; OZNA; UDBA; DB; KGB i slicno.., jer po višoj logici ona neumitno predstavlja ono što se moglo smatrati - psihom - neke zajednice. Zbog toga uopšte nije slucajno da su „znani i neznani junaci“ potonjih Balkanskih ratova, skoro svi odreda bili diskretni pripadnici – sluzbe - kao jedinog pravog cuvara i nosioca tzv. drzavnosti. Zar ima boljeg primjera Junaka Novog Doba od Zeljka Raznatovica – Arkana, jedinstvenog ceda i potonje zrtve ove institucije?
Malo je izreka koje u sebi nose toliko logicne izvjesnosti, kao što je ona o ratu kao nastavku politike – drugim sredstvima. U vremena ona, kad su Regan i Gorbacov vodili „pregovore“, skoro golim okom se mogla vidjeti sva dinamika i dramatika završnice dvoboja dvije najace sluzbe; CIA kontra KGB, u kojoj se ova zadnja, kao (privremeni) gubitnik, obavezala da na sebe preuzme postratovsku upravu nad svojom teritorijom, no ovoga puta u vidu bezlicne i neuhvatljive – mafije – ali u bezuslovnoj pokornosti u odnosu na neprikosnovene interese pobjednika. Svaka slicnost sa ovim našim drkadzijama je više nego namjerna!
Ko ne vjeruje, neka se samo sjeti Slobine isporuke, a ako mu ni to nije dosta neka se osvrne na sramotnu pogibiju Zorana Dindica... No evo i meni ovo baljezganje dosadi, pa mogu misliti kako ce ga biti citaocu namjerniku.
BLAGOSLOVENA NEZAVISNOST
Još one godine kad je velecasni Amfilohije uspješno vodio vojno-crkovne operacije po Skadarskom jezeru, pri cemu niko nije smio da pisne a kamo li da mu zamjeri, na jednom od CG-duhovnih drkališta (furuma) pisao sam, tada, o zacetku svetosavskog katolicizma, cemu su se mnozina nasprdali, racunajuci e se „Matuf“ zajebaje...
Danas bi i meni bilo drago da je sve ostalo na (ne)namjernoj zajebanciji, ali kad u medijima procitam da se, skupa sa rezimskim glavarima okupljaju i popovi, izgleda mi da cijela rabota postaje itekako - ozbiljna. Jer zašto bi se, ovako znacajno svjetovno i duhovno okupljanje, dogadalo baš pred sudbonosno najavljeni referendum na kome CG-narod treba da odluci o obnovi svoje drzave.
Koliko god bili zagonetni postupci Medunarodne Zajebnice, svako ko razmišlja svojom glavom mogao je naslutiti da ona u pogledu Crne Gore ima neke neobicne namjere i da Milo nije tek tako mlad i zelen došao na vlast sa tendencijom dugog opstanka. Ista stvar je i sa duhovnim vladarom, presvijetlim Amfilohijem pa nije cudo što se, svaki za sebe i u svom domenu, ponašaju prema CG-tradiciji, tojest - ne pitajuci nikog ništa.
Ovaj najavljeni skup svjetovnih i duhovnih glavara, na najbolji nacin ukazuje da je postignut dogovor o crnogorskoj drzavi koja ce biti – sekularno – „nezavisna“, dok ce – duhovno – cvrsto ostati u okrilju Srpske Pravoslavne Crkve, kako bi se ovim jedinstvenim istorijskim petingom „zadovoljile“ sve strane... Tojest, da bi vuk bio sit a sve ovce na broju; svi budu jebani a nikom da ne ude i tako dalje i tako blize.
Nakon skore smjene u vrhu SPC, potpuno je jasno da ce u Beogradu biti ustanovljena „Sveta Stolica“ Svetosavlja, na koju ce zasjesti presvijetli Amfilohije Radovic i postati prvi papa svetosavkog katolicizma da bi time ostvario duhovno jedinstvo balkanskog pravoslavnog SSSR-a (Saveza Svetosavskih Srpskih Republika) medu kojima ce biti i Crna Gora.
Presvijetli Amfilohije se još odavno pokazao kao veoma kreativan u (Groucho) marxistickom stvaranju CG-postmoderne, time što je prvi u istoriji covjecanstva u sakralno gradevinarstvo uveo nove materijale i tehniku koja odgovara njegovim nebeskim namjerama. Isto tako, ostace u pamcenju, da su u vrijeme njegove duhovne vladavine, crkovna zvona bila prvi put primijenjena kao veoma efikasna akusticna artiljerij, koja je uspješno izvela „bombardovanje“ skupa pokreta za nezavisnost CG u prijestonom gradu Cetinju. Vec tada su pametniji shvatili o kakvoj efikasnosti ove arteljerije se radi kad je cak i Milo od njenog dejstva potrazio siguran zaklon iako je znao da ce ga ovo itekako koštati politickih poena.
Po svemu sudeci izgleda da se CG-postmoderna cvrsto drzi tradicije, što znaci da ce i u buducnosti Crnom Gorom (duhovno) vladati – vladika (Amfilohije) – a (svjetovno) – guvernadur (Milo)!
metuzalem (nede poodavno...)
---------------------------------------------
Još davno, pjesnik A. Šantic je, u svom pjesnickom zanosu, Boku Kotorsku nazvao; Nevjestom Jadrana, no ja cu biti mnogo prozaicniji, iako ne bez (veoma) izvjesne erotike koja, normalno, i ide uz mladu i vrelu nevjestu.
Još davno, dok sam bio mlad i kada ama baš niti jedna asocijacija nije mogla proci bez erotske primisli, kad god bi dikutovali o istoriji i kulturi, moje sagovornike sam redovno opominjao da zapaze izvjesni erotski nagovjestaj koji je zracio iz geografskih oblika Sredozemlja:
- "Pogledajte, govorio sam im u zanosu mladalackom; uzmite da je u Italijanskoj cizmi zenska noga, a onda vam se neumitno namece da bi njena picka morala doci tacno na mjesto Boke, sa Skadarskim jezerom kao mjehurom, pa da bi time ova naslucena anatomija Balkana trebala biti izrazena u potpunosti".
I ne samo to, nego i cio zaliv neodoljivo sluti anatomsku gradu ovog progenitivnog zenskog organa, a istorija svjedoci da nije bilo ni carstva ni kraljevstva u Evropi, koje nije, barem jednom pokušalo da svoje zezlo, do balcaka zabije u toplu i primamljivu pitominu ovoga zaliva.
Jedino je Turska imperija pokazala veoma visoku - rafinesu, time što je od ovog zaliva zauzela Herceg-Novi, grad koji baš zauzima mjesto drazice na samom ulazu u ovaj nadasve uzbudljiv geografsko-istorijski prostor. Sad se tek nazire pravi smisao napada na Dubrovnik, kada je Slobo, Crnogorcima, lukavo i podlo uvalio ovaj epski podvig, kako bi potom, naseljavanjem Srba iz Krajine, (velika!) Srbija i nakon odvajanja Crne Gore, u potpunosti mogla doci u posjed erotike eventualnih istorijskih - jebacina - u buducnosti, na ovom ionako jebenom Balkanu.
Prema ovom iznenadjujucem aspektu, nije nimalo cudno što se toliko politickih picajzli mota i nepodnošljivo guzi po lijepom gradu Herceg- Novom.
Ovo uzmite ozbiljno ili kako god hocete, jer to nikako ne mijenja stvar da je CG bila i bice još dugo, jedinstvena "erogena" zona cjelokupne Evrope...
| |
|
 |
NEOPROSTIVA GREHOTA ZABORAVA
(Povodom 90 godina od Mojkovacke Bitke)
Na završetku tek uvedene osmogodišnje škole, imao sam sumnjivu cast da budem prvi ako ne i jedini dak, koji je, na polumaturi pao na ispitu i to baš iz – istorije !
Iako sam zbog toga izgubio godinu, bio sam ipak na dobitku jer sam se barem spasio „neopravdanog“ kašnjenja ili nedolaska na Kosovo, cime se jedino i bavio ovaj „naucni“ predmet. Duboke razloge ovog mog neuspjeha, naslutio sam par godina kasnije kad mi je umro jedan od mojih daljih striceva na cijem posmrtnom plakatu ispod imena bješe crnim slovima dodato:
Ucesnik Mojkovacke bitke.
Tada sam i prvi put svjesno saznao o ovoj bici o kojoj ne samo da nijesmo ništa ucili nego, pored sve pretrage, ništa suvislo nijesam mogao naci ni u strucnoj ni u ostaloj literaturi, osim jedne neugledne knjizice koju je o svom trošku izdao nekakav vodnik (ucesnik?) ali pisane sa takvim strucnim pretenzijama da sam (tada) teško što razumio.
Tek dugo kasnije, kad sam uveliko skitinjao „Trulim Zapadom“ i nakon što sam se pretplatio na „Pobjedu“, u njenim feljtonima sam o ovoj bici došao do podataka koji su me potresli do te mjere da sam na cjelokupnu istoriju poceo gledati, ne drugim ocima, vec onim unutrašnjim, kojim se ne gleda nego – doslucuje.
Jer kako inace shvatiti potresnu cinjenicu da se u ovoj tragicno odsudnoj crnogorskoj bici, baš oni koji su spasili cast svoga naroda, uzgred bili pominjani kao – regrutni bataljoni – sa tako nepodnošljivom lakocom kao da se radi o kašetama municije a ne o tek stasalim djecacima sa jedva napunjenih (a mozebiti ni toliko) - osamnaest godina. Na jednako nepodnošljiv nacin, ove (desetkovane!) - regrutne bataljone - pominje i Milovan Dilas u svojoj pripovjeci „Bitka“ koju je pisao na robiji u Sremskoj Mitrovici a koja je tek 1989 objavljena u knjizi pod naslovom „Crna Gora“.
Ime neke tragicne zakonitosti kad covjek u izgnanstvu do istoriskih cinjenica dolazi citanjem novinskih feljtona. Izgleda da neobaveznost te lektire cini da cinjenice prima na veoma neposredan i lican nacin. A kako i ne bih, kad su moji sinovi tada tek stasavali i takoreci bili pravi modeli njihovih vršnjaka koji su, umjesto odlaska u ljuti boj, obuvali patike i prtili torbu na svom bezbriznom odlasku na treninge nekog od uobicajenih sportova.
Tek tada mi je postala jasna potresna tragika jedne unaprijed izgubljene bitke koju je bezimena mladost dobila i u neprolazni amanet, svome narodu ostavila podvig nedostiznog moralnog omjera. Ovom nepobitno istorijskom cinjenicom sam bio tako strahovito zatecen, da mi se pred onim pomenutim unutrašnjim okom, umjesto opisanog dogadanja, nametnula neodoljiva scena u kojoj gledam jednog od mojih sinova kako, pogoden pada u djevicansku bjelinu snijega, dok mu preko zacudenog pogleda uperenog u duboko zimsko nebo, ledeni bozicni vjetar navlaci samrtnicku koprenu i neumitno gasi zadnji odbljesak zivota...
Uzasnut, naglo sam se ostavio citanja, kako bih izbjegao da se suocim sa slicnom „pogibijom“ nekog od ostalih sinova, te sam sa „bojišta“ kukavicki pobjego u neke druge misli, koje me nece tako zastoko istorijski obavezivati.
Kako je, onda, bitka, u kojoj je na krajnje neljudski nacin zrtvovana mladost jednog naroda, mogla biti ovako nesojski ostavljena na rubu istorijskoih tokova, da bi njeno mjesto mogli zauzeti kaplari i oni pod bezimenom brojem, kao i onih sedam sekretara SKOJ-a o kojima su nam do besvijesti drvili kojekakvi nadrkani komesari i ostali nadzornici uma i sjecanja. Pa da, lako je zaboraviti ove bezimene kolone mladih i njihov otmeni odlazak u vjecnost, iza sebe ne ostavljajuci cak ni neutješno potomstvo koje bi, bilo svojim sjecanjem, bilo zaboravom, moglo baciti bilo kakvu sjenku na njihov nedostizan podvig.
Prošlo je devedeset godina od ove bitke, kojom bi se, bez obzira na ishod, mogli ponositi mnogo veci narodi od crnogorskog, pa je utoliko veca tuga za gubitkom koga ni veci narodi, a kamo li crnogorski, ikad mogu nadoknaditi. Ništa rjecitije ne moze potvrditi visinu ovoga neprolaznog gubitka od ovog sramotnog muka u CG-medijima, što je i dobro jer više nema tako ubojitih rijeci kojima bi se moglo izraziti dostojno priznanje.
Ne mogu da se osvijestim od uporne dileme, kako je jedan narod, na tako temeljit nacin mogao zaboraviti zrtvu tako veliku, da se od nje jedva mogao oporaviti i sa takvom lakocom je prepustiti tako dubokom zaboravu!? Zato, nakon mog „duhovnog“ ucešca u ovoj odsudnoj bici, uzimam pravo misliti i izjaviti da, narod sposoban tako tragicno zaboraviti ovako visoku i tragicnu zrtvu, ne zasluzuje ni zajednicku a kamo li nezavisnu drzavu!
Tako ja...
- M - |